Dragi čitatelji, dragi Isusovi prijatelji, kako smo sretni! Kako smo sretni što je naš Bog tako dobar i strpljiv. Koliko je puta već mogao odustati od nas vidjevši naše jalove nastupe, našu ravnodušnu letargiju, naše pretenciozne pokušaje da budemo nešto što nismo, naše uzaludne želje da imamo nešto što ne trebamo, našu ispraznu oholost. Oholost je uvijek jalova, ona nikada ne donosi plodove, zato za nju nema mjesta u blizini Boga koji, kako kaže Isus, uvijek radi, neprestano stvara.
U evanđelju 3. korizmene nedjelje čitamo prispodobu o smokvi koja ne donosi ploda i zbog toga bi ju trebalo posjeći da ne iscrpljuje zemlju, međutim vinogradar se za nju zauzima, on ima plan kako ju spasiti, on će se potruditi, okopati je i pognojiti, jer se nada njezinu uspjehu.
Glavni je tu poticaj neizreciva ljubav Isusova. On je taj vinogradar koji ne odustaje od čovjeka, a smokva koja ne služi svojoj svrsi slika je čovjeka. Bog je svakog čovjeka stvorio sa svrhom, u svojoj mu je ljubavi ponudio savršen smisao, a čovjek se često od njega odmiče tražeći nešto drugo. Korizmeno vrijeme upravo je poziv da se vratimo svom smislu, da se još tješnje s njim povežemo i još jasnije otkrijemo ljepotu njegove nade koju gaji prema nama – nade da ćemo, u slobodi koju nam je dao, izabrati njega.
Ne vjerujem da čovjek može poznavati Boga i ne voljeti ga, to bi bio apsurd. A kada čovjek nekoga voli, to se vidi, ne može se ljubav sakriti. Ona se vidi u pogledu, čuje se u glasu, opipljiva je u postupcima. Dakle ako čovjek voli Boga, to se mora negdje vidjeti. Vidi li se to u našim životima, to je glavno pitanje.
Prvi plod uzajamne ljubavi Boga i čovjeka mora biti radost. Veselim se kada Bogu uzvraćam ljubav, i onda kada mi je teško, i kad mi ne ide sve po redu, i kad mi se događaju loše stvari, nema veze, jer sve to brzo prolazi, a Bog jedini ostaje. Ostaje mi Bog koji se meni nada, koji uvijek radi ne bi li sve okrenuo na dobro i koji od mene nikad ne odustaje. Ako ta činjenica ne može izmamiti osmijeh na moje lice, bez obzira na to koliku bol trpim, ako ne može prizvati ljubaznu riječ na moja usta, bez obzira na to koliko sam ljut, ako radosno služenje ne može istisnuti oholost iz mojega djelovanja, onda nešto ne štima.
Naša je sreća u tome što Bog želi popraviti to što ne štima, ali ni mi se ne smijemo prepustiti duhovnoj lijenosti i iskorištavati Božju dobrotu jer to, jednostavno, nije fer, nego moramo surađivati s njim da u ovo konfuzno vrijeme i kaotična zbivanja donosimo plodove mira, radosti i nade.
Moguće je to i lako ostvarivo, samo ako se ne obraćamo Bogu tek kada se naši planovi raspadnu, nego ako planiramo s njim i ne odustajemo. Bog računa na nas, ne okrećimo mu leđa! Vlč. Ivica Cujzek
