Hoće li se uspjeti ili (opet) neće dogovoriti višednevno primirje u Ukrajini, zacijelo je središnje međunarodno pitanje ovog tjedna jer tu istočnoeuropsku zemlji i njezine ljude već više od tri godine ubija, razara i otima Rusija, koja svoju imperijalističku politiku nastoji opravdati na razne načine. Čak i borbom protiv nacizma i sličnim nebulozama, koje pokušava prikriti na razne načine pa i proslavom 80. obljetnice pobjede nad nacizmom. Promašeno, jer europskih lidera nije bilo u Moskvi, izuzev Slovačke i Srbije, koja istovremeno prodaje velike količine oružja Ukrajini pa je (i) zato njezin predsjednik u milosti zapada...
Ruski odnos prema nacizmu i njegovim vrijednostima je kontroverzan bio i ostao, kao i drugih pokreta na čije su čelo - ne birajući sredstva - nametnuli komunisti preostali nakon ili baš zahvaljujući Staljinovim čistkađa. Zašto?
Nakon pripajanja Austrije 1938., nacistička Njemačka si uz naivni zapad prisvaja Sudete, dio Češke u kojem je njemačka manjina bila u većini, a onda Adolf Hitler 1939. kreće na Poljsku. Time počinje II. svjetski rat jer preko toga više nisu mogle prijeći zapadne zemlje, dok su nacisti i tadašnji SSSR tjedan dana ranije sklopili Pakt o nenapadanju i prijateljstvu! Slijedom toga, ne samo da je počela njihova trgovinska razmjena, već su SSSR i Njemačka podijelili između sebe interesne sfere pa i teritorije nekih zemalja...
Suradnja Njemačke i SSSR-a, totalitarnih država koje su se nepoćudnih rješavale u logorima, ipak prestaje 22. lipnja 1941. godine. Za razliku od drugih, tek nakon tog dana, odnosno napada na Rusiju i komunisti se dižu protiv nacizma i fašizma. Tako je bilo i u tadašnjoj Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj, koja i danas tog dana obilježava Dan antifašističke borbe. Međutim, time je počela i borba za političku vlast i socijalističku revoluciju u skladu s komunističkom ideologijom. Dakle, borba protiv nacista, ali ne i totalitarnog pogleda na svijet.
A što znači komunistička revolucija, lijepo se vidjelo u Jugoslaviji već prvih dana nakon rata kada stradava tisuće ljudi nakon bleiburške tragedije, čije obilježavanje danas Austrija sramotno priječi. U desetljećima koje slijede KPJ provoditi društveni eksperiment u kojem su izbori održani samo jednom i nikada više tijekom skoro pola stoljeća. Osim jedne, sve političke stranke bile su zabranjene. Naravno, i neprikosnoveni čelnik bio je samo jedan – Josip Broz Tito, čiji se rođendan slavio na stadionu, kao i drugim diktatorima.
Ukratko, nakon desnog, imali smo lijevi totalitarizam. Rezultat toga je povijesni diskontinuitet koji je završio kao što je i počeo, tragično i krvavo – međusobnim ratom većine sastavnica Jugoslavije, koji su predvodili što aktualni, što bivši komunisti. I treba li se onda čuditi što se u nas na svibanj 1945. nije i ne može gledati kao mjesec koji je donio slobodu, demokraciju i poštivanje ljudskih prava, ma što god pričali?
