Maloljetna djeca isto tako mogu biti vlasnici pokretne ili nepokretne imovine kao i odrasle osobe, ali se postavlja pitanje na koji način mogu s istom raspolagati. Ukoliko primjerice jedan od roditelja djeteta umre kada je dijete još maloljetno, izgledno je da će dijete postati nasljednikom, a samim time i nakon okončanja ostavinskog postupka vlasnikom imovine iza svojeg roditelja.
Ali potpuno je jasno da dijete u dobi od 5, 10 ili 15 godina nema vlastita novčana sredstva, pa čak nema niti poslovnu sposobnost, a vlasništvo pokretnih i nepokretnih stvari za sobom nosi ne samo prava, nego i određene obveze. Naravno da to nije jedina takva situacija, pa je tako moguće da dijete dobije dar od primjerice bake, djeda ili druge rodbine ili postane nasljednikom neke od tih osoba, a ponovno se javlja isto pitanje - tko je i pod kojim uvjetima ovlašten raspolagati imovinom djeteta.
Obiteljski zakon propisuje na koji način su roditelji dužni upravljati imovinom djeteta, kao i koja ograničenja pritom imaju, a sve u cilju zaštite prava djeteta u fazi kada sami još uvijek nisu u mogućnosti donositi odluke o otuđenju, opterećenju nekretnina i sl.
Jedna od dužnosti, prava, ali i odgovornosti roditelja je da upravljaju imovinom djeteta s pažnjom odgovornog roditelja, pri čemu se dužni imovinu djeteta očuvati, a ukoliko postoji mogućnost, takvu imovinu i povećati. Ako se od imovine djeteta ostvari kakav prihod, primjerice ako se poslovni prostor daje u zakup ili stan u vlasništvu djeteta daje u najam, tako ostvarene prihode roditelji su dužni koristiti samo za uzdržavanje djeteta.
Postoji mogućnost da se imovina djeteta i proda, ali Obiteljski zakon propisuje u kojim je to slučajevima moguće, a to je samo ako roditelji nemaju dovoljno vlastitih sredstava da dijete uzdržavaju, za njegovo liječenje ili obrazovanje, i samo u slučaju da roditelji ni na koji drugi način ne mogu pribaviti ta sredstva.
Kada govorimo o zastupanju djeteta u vezi s njegovom vrjednijom imovinom, odnosno imovinskim pravima, roditelj koji zastupa dijete treba dobiti pisanu suglasnost drugog roditelja koji ostvaruje roditeljsku skrb za takvo raspolaganje, ali da roditelji ne bi neopravdano otuđivali imovinu maloljetne djece, odnosno istom raspolagali protivno djetetovim interesima, Obiteljski zakon je propisao da su roditelji dužni pokrenuti izvanparnični postupak i dobiti odobrenje suda da raspolažu vrjednijom imovinom u djetetovu vlasništvu.
U tako pokrenutom izvanparničnom postupku djetetu će biti imenovan poseban skrbnik koji je dužan zastupati prava i interese djeteta i to neovisno o željama jednog ili oba roditelja koji su pokrenuli izvanparnični postupak za ishođenje odobrenja za upravljanje imovinom maloljetnog djeteta. Poseban skrbnik je dužan voditi računa o tome je li u interesu maloljetnog djeteta da se određena imovina u njegovom vlasništvu ili suvlasništvu proda te voditi računa o tome na koji će se način koristiti sredstva koja bi na takav način bila ostvarena.
Dakle, iako roditelji ponekad smatraju da oni imaju ovlasti donositi odluke o imovini djeteta, potpuno je jasno da nisu svi roditelji odgovorni i ne postupaju svi roditelji u najboljem interesu djeteta, pa je upravo iz tih razloga Obiteljski zakon propisao da je sud taj koji u izvanparničnom postupku, a tek nakon što se o tome izjasni poseban skrbnik djeteta, ovlašten donijeti odluku je li namjeravano raspolaganje u interesu djeteta i dopustiti takvo raspolaganje.
