Monika Ljubek iz Nedeljanca dočekala nas je vedrim pozdravom za kuhinjskim stolom, oslonjena na svoj štap. Ova simpatična starica blaga osmijeha nedavno je imala poseban razlog za slavlje – proslavila je 100. rođendan!
Rođena je 25. travnja 1925. godine u Nedeljancu, kao najmlađa od šestero braće.
“Bilo je dosta teško”
- Bilo nas je šestero braće, četiri sestre i dva brata, a ja sam bila najmlađa. Najstarija sestra je rođena 1904., druga 1908., pa jedan brat 1911., zatim treća sestra 1916. drugi brat 1923., i ja 1925. godine. Bila sam najmlađa, najstarije sestre su već radile kad sam se ja rodila, pa su me svi jako voljeli, bila sam njihova maza – prisjetila se svojih najmlađih dana koje je potom obilježio II. svjetski rat i težak život.
- Bilo je dosta teško, ali sam bila sretna jer su sestre dobivale one “točkice” za nabavu hrane, pa smo dobivali nekakav “fasung”, barem nešto. Inače, najviše smo jeli “mlečno”, jer smo doma imali kravice, a tata je imao i konja pa je nešto i s njim zaradio. Poslije je bilo ipak malo bolje, ali život je i dalje bio težak – dodala je.
Udala se 1944. godine, a suprug Izidor bio je devet godina stariji od nje. Uskoro im se obitelj povećala za dva sina.
- Izidor je radio, bio je “šuster” i to prvorazredni, šivao je gojzerice i još svašta drugo, ali poslije se razbolio i morao je prestati raditi. Bio je srčani bolesnik, a umro je u 75. godini. I ja sam u početku radila, dvije godine, ali onda mi se svekrva razboljela i morala sam ostati doma, brinuti o njoj. A i na mene je došla bolest, pala sam i ozlijedila kralješke, a to je ostavilo posljedice koje sam osjetila u starijim danima - ispričala nam je.
Poljoprivreda im je uvijek bila važan dio života, što je i uobičajeno u njihovom kraju.
- Doma smo se bavili poljoprivredom, a kad mi je bilo bolje, počela sam prodavati na placu ono što smo imali od poljoprivrede. Pripremala sam “kiselinu” - kiselo zelje, kiselu repu, bilo je svega... kaj je god bilo na poljoprivredi, iz vrta... Ujutro sam išla na plac, u početku biciklom, a kasnije me počeo sin voziti, pa sam mogla i više toga nositi sa sobom i prodavati. Svega sam imala – naglasila je baka Monika.
Veselje joj je uvijek bila i njena obitelj – dva sina sa snahama, petero unučadi i šestero praunučadi sa svojim obiteljima, pa tako ima i jedno prapraunuče, a ove godine stiže još dvoje.
Šukunbaka Monika još uvijek čita bez naočala, a što pamti iz dana kada je prodavala domaće proizvode na placu, ali i kuhala po svadbama, zašto u početku nije željela proslavu 100. rođendana i zbog čega se predomislila, što je poručila mladima i čemu pripisuje svoju dugovječnost, pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
